Da bi se shvatio neobičan način na koji Peter Grundmann prakticira arhitekturu, prije pobližeg upoznavanja s tri njegova najnovija projekta, treba znati tri stvari o njegovu životu. Peter Grundmann rođen je u državi koja više ne postoji, budući da je rođen u DDR-u, ili točnije: u Röbelu na Müritzu, malom gradu s jedva 5000 stanovnika u intenzivnom krajoliku Mecklenburške jezerske nizine na sjeveroistoku Njemačke. Počeo sam studirati u DDR-u, prisjeća se, a kada sam završio, 1993. godine, on više nije postojao. Čini se također važnim da na početku nije studirao arhitekturu, nego brodogradnju. Njegov profesionalni život započeo je u brodogradilištu u Rostocku gdje je uživao u mašti koju mu je bilo dopušteno koristiti za rješavanje problema – inženjeri u brodogradilištu bili su dijelom mehaničari, a dijelom izumitelji. Međutim, ostao je samo pola godine jer je želio raditi slobodnije.

Arhitekt je postao slučajno: preko privatnih kontakata dobio je narudžbu za izgradnju privatne rezidencije za poznatoga istočnonjemačkog kanuista Torstena Krantza i njegovu obitelj. To su bili divlji dani, kaže, stara je država nestala, a sustavi nove još nisu bili uspostavljeni. Nije bilo fiksnih, standardiziranih pravila i ljudi su si dopuštali više slobode. Mogli ste raditi stvari, a da niste stalno morali dokazivati ​​svoje reference. Nitko ih ionako nije imao. Grundmann je na brzinu započeo samostalno proučavati arhitekturu preko knjiga o Le Corbusieru i Miesu van der Roheu, ali je onda zaključio da mu je potrebno stručnije obrazovanje. Započeo je studirati arhitekturu u nedalekom Wismaru 1994., kada su gradnje njegovih prvih dviju zgrada već bile u tijeku. Odjel arhitekture na sveučilištu bio je tek osnovan, sve je bilo prilično provizorno, prisjeća se, nije bilo sofisticiranih nastavnih planova i programa, ali su studenti zato imali veliku slobodu, a većina je, poput mene, i prije već radila nešto drugačije.

Ove tri činjenice iz njegova životopisa – porijeklo sa sela, svjedočenje drastičnoj promjeni sustava nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke te prijelaz s brodogradnje na arhitekturu – dovele su ga do kritičkog razmišljanja i uradi sam pristupa arhitekturi, koji se kod Grundmanna nastavlja kao čvrsto uvjerenje sve do danas i može se naći u vrlo neobičnim kućama koje nastavlja stalno graditi. Za sada se većina njegovih kuća može naći na selu oko Berlina i dalje na sjeveru, u njegovoj matičnoj pokrajini Mecklenburg – Zapadno Pomorje. I njegova tri najnovija projekta to potvrđuju, jer su sva tri na sat vožnje automobilom od Berlina.

Re:hof Rutenberg

U malom selu Rutenbergu, usred rezervata prirode Ukermarška jezera, od 2012. godine pomogao je Marieken Verheyen i Martinu Hansenu, nizozemsko-njemačkom umjetničkom paru koji se ovamo preselio iz Amsterdama, da nekadašnji vikarijat postupno pretvore u turističku destinaciju pod nazivom Rehof Rutenberg. Dio Grundmannovih arhitektonskih uvjerenja je da sami možete napraviti više nego što biste pomislili, i da, kada sami gradite, možete pronaći bolja i inovativnija rješenja koja nisu samo jeftinija, nego su i prikladnija za konkretni problem od standardnih rješenja koja nudi građevinska industrija. Polagana preobrazba Re:hofa Rutenberg je savršeni primjer: bivše konjušnice pretvorene su u kuće za odmor, a ogromna staja danas je skupni prostor za posjetitelje i domaćine te može poslužiti kao dvorana za događanja. Verheyen i Hansen razvili su većinu ideja zajedno s Grundmannom, a mnoge je građevinske zahvate ova trojka izvela vlastitim rukama. To je dovelo do čudesno obraslog mjesta s mnogim vidljivim slojevima intervencija koje se danas u potpunosti mogu percipirati. Teško je jasno razlikovati staro i novo, osim nekih izuzetno velikih novih prozora, montaža od šperploče i tu i tamo prozirnih polikarbonatnih ploča, koje su, čini se, dio Grundmannova potpisa, jer su relativno jeftine i jednostavne za sastavljanje.

Na stražnjoj strani parcele, jedva vidljivi kroz šikaru od vrba, divljeg hmelja i crnog trna, nalaze se tri paviljona koji se koriste kao gostinjske kuće. Jednog od njih dizajnirao je Grundmann, a nazvao ga je Kuća za anarhista. Na prvi pogled ostaje nejasno zašto bi ovu lijepu malu kuću preporučio nekome ultra lijevome, no Grundmann lako može objasniti njezin naziv: Moja je početna ideja bila smisliti malu kuću s potpuno otvorenim prostorom koji ništa ne predviđa, tlocrt bez unaprijed određenih funkcija ili uputa. Ali također sretno priznaje da nije u potpunosti uspio. Unutar grube drvene konstrukcije doista ćete naći jedan otvoreni prostor četverokutnog tlocrta. Ipak, on nije potpuno slobodan za vaše vlastite, anarhističke adaptacije. Sve funkcije su smještene u male prostorije koje izgledaju kao da su zabijene u vanjske zidove: jedna od tih kutija ispunjena je krevetom, drugu je zauzela kuhinja kao dugi pult, a tuš je prostorija sa staklenim panelima koja je s jedne strane paviljona konzolno izbačena u grane stabala trešnje. Cijeli paviljon je povišen, kao da u svakom trenutku može biti odnesen, a južno pročelje u cijelosti je izrađeno od polikarbonata. To je poetski zid, kako to Grundmann kaže, koji se lagano izvija prema unutra. Kada se sunce kreće nad njim, on blago vuče pokretne sjene okolnih vrba po zidu kako bi proturječio inače možda previše racionalnom i funkcionalnom dizajnu paviljona.

Ako postoji nešto što bi se moglo nazvati kritička arhitektura koja se ipak može graditi, onda je to Grundmannova arhitektura. U srcu njegove arhitekture leži temeljita i otvorena rasprava koja propituje uobičajena vjerovanja građevinske industrije i njezina standardna rješenja koja se lako prodaju. Na početku svakog projekta, kaže Grundmann, važno je otkriti što klijent zapravo želi. Mnogi arhitekti više ne preporučuju i ne savjetuju, nego odmah nude rješenja: ovdje gips kartonske ploče, nešto PVC prozora, procjena troškova 2000 eura po četvornom metru – i u trenu je sve gotovo. Naravno, stvari koje svi već znaju ne trebaju se objašnjavati i o njima se ne treba raspravljati. No moje je pitanje je li moguće razmišljati izvan toga. U tom smislu, Grundmann je optimistični idealist koji vjeruje u razmišljanje o nezamislivom i smišljanje kuća kakvih se nitko prije nije dosjetio, a koje se onda pokažu daleko boljim rješenjem od bilo kojeg standardnog rješenja. Njegovi projekti započinju, kako kaže, iz tri glavne točke: Što si klijenti mogu priuštiti, što im treba i što treba mjestu? Odatle se njegovi projekti razvijaju u različitim smjerovima. Iako već više od dvadeset godina vodi svoj ured, lako mu je povjerovati kada kaže da se svaki projekt još uvijek čini kao sretan slučaj. Grundmann do sada nije realizirao mnogo projekata, a nije imao ni izuzetno velikih projekata. Ali svaki njegov projekt toliko je nekonvencionalan i individualan da se odmah vidi koliko je razmišljanja, rasprava i sumnji u njemu sadržano.

Kino Quillo, Falkenhagen

Iako bi se iz do sada napisanog dalo zaključiti da je s Peterom Grundmannom teško raditi, istina je upravo suprotna. On se nikada ne gubi u svim tim pitanjima koja postavlja. Grundmann ima mnogo energije, što ga automatski gura da izađe i da nešto radi, da nešto gradi. Važan dio njegova procesa je da isprobava ideje na lokaciji, izradi model ili maketu, dobije neke primjere i vidi jesu li dobri za lokaciju i za funkciju. Čini se da klijenti vole ovaj način rada i svojega sudjelovanja. Mnogi su mu se klijenti vratili sa sljedećim projektom nakon prvoga. Kao u Falkenhagenu, gdje je još 2004. izgradio izvanrednu, modernu i krajnje neobičnu kuću za Ursulu Weiler. Kasnije ga je tražila da u vrt doda malu saunu, nakon čega je staru staju na prednjoj strani lokacije, prema ulici, pretvorio u malo gledalište za kazališne predstave i glazbu, budući da je Ursula Weiler profesionalna glazbenica koja sada poziva svoje prijatelje iz svijeta kazališta i glazbe da dođu i rade nešto eksperimentalno u ovom prostoru. Najnoviji dodatak ovom rastućem kulturnom kompleksu je kino kao Centar za političke filmove, ​​nešto što je svakako teško naći u ruralnom okruženju Falkenhagena.

 Za ovo Kino Quillo Grundmann i njegova klijentica adaptirali su nekadašnju konjušnicu od 140 četvornih metara, koja se nalazi direktno na ulici. Stari krov je potpuno uklonjen, četiri zida od grube opeke su očišćena i konsolidirana. Novi krov s posebnom i atraktivnom drvenom konstrukcijom jedini je novi element. Postavljen iznad plitkog otvorenog prostora s grubo rezanim krovnim gredama, izgleda radikalno i sirovo. Svaki vijak konstrukcije ostao je vidljiv sve do vertikalnih dasaka kojima je krov vijcima pričvršćen na bočne zidove. Neobična velika gustoća rogova pruža dobru prostornu akustiku, a krov pretvara u pomalo zbunjujući element, ambivalentnu konstrukciju koja bi mogla biti stara ili nova. Kružni pojas prozora ispod krovne konstrukcije pušta dnevno svjetlo u kino, ali navečer i noću, kada započinju filmovi, izgleda kao da se i mrak kroz prozore ušulja u unutrašnjost i učini da krovna konstrukcija nestane. Sljedeći projekt, mali studio apartman za rezidencijalni boravak gostujućeg umjetnika, već je u izgradnji u vrijeme pisanja.

Kuća Neiling II.

U Hoppenradeu, oko 50 kilometara sjeverno od Berlina, nalazimo sličnu situaciju. Grundmann je 2005. izgradio prvi dom za Birgit Neiling, koji je ona nedavno prodala uz dobru zaradu, što joj je omogućilo da kupi obližnji komad zemlje na rubu sela. Nakon što je prva kuća završena, gospođa Neiling rekla je Peteru Grundmannu da će, ako ikada bude ponovno gradila kuću, to svakako opet učiniti s njim. Desetak godina kasnije, i na prilično Grundmannovo iznenađenje, pozvala ga je da od njega naruči Kuću Neiling II., što je svakom arhitektu rijetka prilika i svakako najveći kompliment.

Na novoj lokaciji nalazila se neupadljiva stara kuća s kosim krovom i iza nje bivša staja za koze, od opeke. Grundmann je dobro razgledao okolna široka polja i uvjerio gospođu Neiling da sruši staru kuću kako bi započeo novu zgradu oko staje za koze. Stara kuća bila je orijentirana prema ulici, objašnjava stojeći na prostranom trijemu ispred širom otvorenih staklenih zidova nove zgrade, ali da bi se na najbolji mogući način iskoristila ova fantastična lokacija, novu zgradu je trebalo pomaknuti prema natrag u parcelu i okrenuti prema krajoliku.

Potpuno restrukturiranje parcele omogućilo je onda postavljanje nadstrešnice za automobile, skladišnih ​​prostora i pomoćnih prostorija na prednji dio kuće, uz ulicu. Odatle se zgrada proteže oko 23 metra preko parcele, otvarajući svoju dugu stranu prema susjednim poljima. Kuća je uzdignuta 1,3 metra iznad terena na stupovima koji su dio drvene konstrukcije nosača i greda koja obavija kuću kao ovojnica. Unutar ove ovojnice unutrašnjost je definirana samo velikim staklenim zidovima. Pročelje i drvena konstrukcija ne slijede istu strukturnu rešetku, što je Peteru Grundmannu bilo posebno važno. Gledajući krajolik iz unutrašnjosti kuće, ti različiti sustavi rezultiraju živopisnim superponiranjima koja su, čini se, u relaciji sa stablima u daljini, kaže on. Definitivno, kontinuirana veranda oko otvorenog tlocrta unutrašnjosti je liminalna zona koja stvara određenu udaljenost od krajolika. To generira kompleksnu mrežu pristupa i vizualnih osi u relativno maloj kući, a također stvara i atmosferu boravljenja u sigurnoj spilji koja gleda u divljinu.

Često odvajam pročelje od konstrukcije kuće, kaže Grundmann, ako su oba sustava samouvjerena i autonomna, onda nisu hijerarhijska nego jednaka; stvaraju napetost i trenje. Zgrade poprimaju kompleksna narativna svojstva koja potiču različita korištenja bez previše diktiranja. No to mora biti nenametljiva kompleksnost, ona koja ne predočuje dizajnerske zamisli arhitekta – kao da je posve nenamjerna. Kao stanovnik, ne želite se svakodnevno baviti svojom kućom na takav pedagoški način.

Doista, čini se da su glavne teme u arhitekturi Petera Grundmanna ambivalentnost, transparentnost, međuprostori i mnogostruke veze između čovjeka, kuće i krajolika. Čini se da ga razgovori s njegovim klijentima sprječavaju u ponavljanju bilo kakvog statičkog vokabulara ili forme. Forma nije najvažnija stvar u mojoj arhitekturi, kaže on, arhitekti nisu dizajneri. Radije pokušavam povećati raspon mogućih asocijacija do maksimuma, za korisnika i posjetitelja, kroz kolaž i montažu različitih motiva i materijala. To također znači da očigledne formalne pogreške ostavljam vidljivima, ne ispravljajući kršenja bilo kakvih zakona stilističke čistoće. Kontradiktorni oblici i materijali neočekivano se sudaraju jedni s drugima. Iz njihova trenja nastaje kompleksnost, dvosmislenost i raznolikost prostora.

Peter Grundmann ne umanjuje kompleksnost mjesta, nego ga poštuje i uvećava dodavanjem zgrade te tako stvara novo mjesto u svojoj cjelokupnosti. Dobra kuća je kuća koja vas mentalno obogaćuje, koja vam svakodnevno i uvijek iznova omogućuje doživljaj sebe, kuće i okoliša. Ako svaki dan kada prolazite kroz sobe svoje kuće doživljavate nešto novo, tada ćete tamo biti sretni. Ljude zadovoljavaju samo nove percepcije, a baš poput klasične glazbe ili dobre knjige, i arhitektura nam također može dati uvide te time pružiti sreću. Kuća stvara okvir za dijalog između njezinih stanovnika i mjesta. Dobra kuća funkcionira kao stroj percepcije koji aktivira sva osjetila. Nije maleno postignuće da je Peter Grundmann uspio održati ovaj energični način rada već više od dvadeset godina. Njegova tri najnovija stroja percepcije u malim gradovima Rutenbergu, Falkenhagenu i Hoppenradeu pokazuju da njegova arhitektura tijekom godina postaje sve kompleksnija.

* Svi citati u ovom tekstu preuzeti su iz intervjua autora s Peterom Grundmannom koji je vođen za članak u časopisu MARK, br. 64, od studenog 2016.